Prvi korak ka pokrivanju troškova je jasno, tačno i transparentno evidentiranje svih financijskih troškova pružatelja usluga vodosnabdijevanja i odvodnje i prečišćavanja otpadnih voda.

Pokrivanje (svih) troškova svakako treba uključiti:

• Operativne troškove, odnosno troškove nastale direktno vođenjem poslovnih aktivnosti (troškove radne snage, energije, tekućeg održavanja, hemikalija i sl.);
• Troškove amortizacije (troškove investicijskog održavanja – npr. pravilnom primjenom će se godišnje u prosjeku zamijeniti 2% cjevovoda);
• Troškove ulaganja, tj. troškove kapitalnih investicija plaćene iz vlastitih sredstava); i
• Troškove financiranja (kapitalni troškovi, troškovi servisiranja kapitala), ako je odluka lokalne zajednice da se kreditna sredstva vraćaju putem cijene usluge za čije su unaprjeđenje i utrošena kreditna sredstva (pri čemu lokalna zajednica može donijeti i odluku da se povrat kredita vrši iz vlastitog budžeta a ne iz cijene vode, dakle da se povrat vrši iz sredstava svih građana, a ne samo onih koji koriste predmetnu uslugu).

Treba svakako razmotriti i uključivanje narednih troškova, ne nužno u početnom periodu provedbe nove tarifne strukture, ali svakako bi to trebao biti dugoročni cilj:

• Ekonomski troškovi resursa, koji se odnose na izgubljenu vrijednost vode za druge moguće namjene;
• Troškovi utjecaja na okoliš ; i
• Ostali troškovi kao što su troškovi koji se odnose na izgradnju potrebnih računovodstvenih i drugih informacijskih sistema, razvoj ljudskih resursa u mjeri potrebnoj za održivost pružanja usluga, monitoring (uključujući i benchmarking) i evaluaciju, planiranje i razvoj potrebnih strategija i drugo.

Svakako treba naglasiti i vezu između pojedinih vrsta troškova i isporučene količine vode ili potrošnje korisnika – naime neki od troškova ne ovise u velikoj mjeri od veličine proizvodnje vode i imaju slične vrijednosti u jednakim ali kraćim vremenskim periodima (npr. na mjesečnoj razini). U takve troškove spadaju npr. plate i naknade zaposlenicima ili amortizacija i obično se nazivaju fiksnim troškovima (nekada i troškovima kapaciteta).

U ovu skupinu treba ubrojiti i specifične potrošačke troškove, poput troškova održavanja vodomjera (koji ovise o veličini vodomjera i periodu u kojem se isti mora zamijeniti) ili troškova očitanja i fakturiranja (koje se vrši čak i kada osoba tek povremeno koristi stambenu jedinicu i stoga samo sezonski troši vodu, osim ako nije drugačije posebnim Ugovorom dogovoreno). U dužim periodima se i visina ovih fiksnih troškova može mijenjati, dakle termin se ne smije previše doslovno shvaćati već samo kao indikacija da ti troškovi nisu proporcionalni proizvodnji vode. Na drugoj strani su troškovi čija visina je relativno proporcionalna količini proizvedene vode, kao primjeri mogu poslužiti troškovi električne energije utrošene u procesu crpljenja ili distribucije vode, kemikalije utrošene za prečišćavanje vode i sl. Ovi troškovi se u praksi nazivaju varijabilnim troškovima.

Za više informacija molimo da provjerite Izvještaj, sekciju Prijedlog nacrta metodologije za određivanje cijene na strani broj 23.